Jednog sam dana mamu zatekla u masliniku pored jedne male masline. Maslinu smo posadili koju godinu ranije na mjesto jedne stare masline koja se nažalost osušila. Bila je mlada i niska ali je imala prekrasnu bujnu krošnju. Mama pored masline sa spužvom u ruci a maslina puna sapunice, sva bijela od pjene.

"Mama šta radiš?"

"Ma razbolila se jadna, pokušavam je spasiti"

Prizor je bio nestvaran. Prala je maslini kosu. Kao malom djetetu. Malom djetetu sa jako velikom afro frizurom.

Maslina se oporavila. Danas je već toliko velika da joj više nitko ne bi uspio kosu oprati. Ali se svaki put nasmijem kada prođem pored nje.

Tata je "mali od mehanizacije", iako mu ona ponekad zadaje glavobolje. On se brine da su maslinici pokošeni, napojeni i nahranjeni. Pritom ponekad sa traktorom "pogura" koju pa onda mama viče na njega. Kao i sa djecom, uvijek neka zavrzlama.

Oni su stvorili Perdisaccu. Sadili nove masline, brinuli se o starima, pustili i suzu u godinama kada je vrućina uništila sav cvijet na njima. Oni su njihovi roditelji, u punom smislu riječi.